Autor: Toni Paštar, Slobodna Dalmacija, 12. listopada 2025.
Fotografije: Ante Čizmić/Cropix
General HV-a, prvi zapovjednik slavne 126. brigade, predsjednik Hrvatske stranke umirovljenika i aktualni saborski zastupnik Veselko Gabričević deveto je i posljednje dijete, od kojih je sedmero preživjelo, u svojih roditelja iz triljskog naselja Gardun. On je, dakle kao posljednji, na svijet došao 1948. godine.
U rodnom selu i u Trilju završio je osnovnu školu te potom upisao gimnaziju Dinka Šimunovića u Sinju. Bio je odličan učenik i planirao da će na studij.
– Unatoč odličnom uspjehu u gimnaziji, moji snovi su raspršili kao mjehur od sapunice zbog skromnih financijskih mogućnosti u obitelji. Otac se već prenapregnuo plaćajući školovanje brata i sestre u Splitu i Kaštelima. Meni je ostala jedino mogućnost izbora studija na kojemu se školuje besplatno. Izbor je bio vrlo skučen: svećenički, policijski ili vojni poziv. Ja sam odabrao vojni poziv. Prijavio sam se, prošao zdravstvene preglede i upisao Akademiju kopnene vojske JNA, koju sam pohađao i uspješno završio u Beogradu i Sarajevu.
Pera iz Košuta
Kada ste diplomirali i gdje vam je bila prva služba?
– Diplomirao sam 1971. godine i kao potporučnik raspoređen sam na rad u garnizon u Požegi.
I odmah ste uplovili u bračnu luku?
– Zamjerio sam Peru iz susjednih Košuta za vrijeme mojih zimskih praznika. Nije se imalo što čekati pa smo se oženili. U braku smo dobili dvoje djece, sina i kćer. Oboje su završili fakultet u Zagrebu i ostali živjeti formirajući svoje obitelji pa smo supruga i ja djed i baka četvero unučadi, od kojih su danas troje studenti, a jedno je srednjoškolac. Dok nam djeca nisu porasla do sedam-osam godina supruga nije radila, a onda se zaposlila kao građansko lice na službi u JNA na administrativnim poslovima.
Veselko Gabričević: Nismo ispravili sva zakidanja umirovljenika, ali je činjenica da su napravljeni najveći pozitivni pomaci u posljednjih 29 godina.
Kako je tekla vaša vojna karijera?
– Poslije Požege premješten sam u Mostar, poslije Mostara u Derventu gdje sam bio zapovjednik garnizona i brigade, da bi na kraju 1989. godine dobio premještaj u banjolučki korpus. U međuvremenu sam u Beogradu završio komandno-štabnu akademiju kao najmlađi polaznik.
Iz Dervente u Banju Luku došao sam na dužnost operativca, ali bez prava donošenja odluka. Zapravo su me degradirali. Do premještaja je došlo poslije iznenadnog posjeta i razgovora s dvojicom pukovnika iz Beograda, jedan je bio KOS-ovac, a drugi iz političke uprave. U razgovoru ih nisu zadovoljili moji odgovori da bih kao vojnik odbio izvršiti zapovijed oružanog slamanja eventualnih nereda koje bi mogli izazvati radnici u derventskoj tvornici obuće.
U Banju Luku ste stigli poslije Miloševićeva okupljanja Srba na Gazimestanu i već se pokrenulo “događanje naroda” i projekt “Velike Srbije”?
– Bilo je to vrijeme kada se uvelike osjećala srbizacija JNA. Od 120 oficira i podoficira banjolučkog korpusa samo četvorica su bili hrvatske nacionalnosti. Od nas četvorice samo sam ja napustio JNA i svoje znanje i vojno iskustvo stavio na raspolaganje obrani Hrvatske od velikosrpske agresije.
Bijeg iz Banje Luke
Kada ste napustili JNA?
– Otišao sam 7. rujna 1991. godine. Znao sam da mi prisluškuju kućni telefon pa sam se poslužio varkom. Zapovjednik korpusa general Uzelac zabranio je to ljeto korištenje godišnjih odmora. Žena mi je radila u ambulanti.
Ja sam imao giht pa sam otišao k liječniku. On mi je odmah rekao da bez obzira na bolest mogu na bolovanje samo po odobrenju Uzelca. Nazvao sam ga telefonom i kazao da imam užasne bolove, da se ne mogu kretati i da moram ležati. Uzelac je odobrio uz obvezu da sve vrijeme moram biti u kući i blizu telefona.
Znajući da me prate, kriomice sam se u večernjim satima iskrao iz stana do javne telefonske govornice i nazvao brata u Trilju, te mu rekao da ću napustiti JNA. Kada sam se vratio u stan, rekao sam ženi i djeci da sutra odlazimo iz Banje Luke u Hrvatsku.
Već ranije sam za svih pribavio civilne dokumente, uz vojne koje smo imali. Računao sam ako nas na putu zaustave vojni policajci pružit ću im civilne isprave, a ako nas zaustave civilni dat ću im na uvid vojne isprave.
Iste sam večeri, znajući da me prisluškuju, nazvao dvojicu prijatelja u Derventu i najavio da sutra dolazim, uz preporuku da pripreme hrane i pića jer se nećemo vidjeti na duže vrijeme. Sa ženom sam dogovorio da ona sutradan, 7. rujna, ide normalno na posao, a ja ću s djecom automobilom doći po nju kada iziđe na pauzu.
Varka je uspjela. Oni su me čekali na putu za Derventu, a mi smo se punim gasom zaputili prema Jajcu. Po ranijem dogovoru, moj brat s prijateljima dočekao nas je u Vakufu, a onda smo bez zadržavanja nastavili dalje. Kada smo stigli u Kupres laknulo nam je. Uskoro smo bili u Livnu, na slobodnom teritoriju i za nepunih sat zaustavili se u Trilju, došli smo kući.
Tijekom službe u banjolučkom korpusu bili su vam dostupni planovi JNA za napad na Hrvatsku. Jeste li ih ponijeli sa sobom?
– Ponio sam ih i donio, ali ne na papiru već u svojoj memoriji. Odmah po dolasku u Trilj javio sam se Jerku Vukasu, tada na čelu SZUP-a (Službe za zaštitu ustavnog poretka), odnosno tajne policije i obavijestio ga gdje se nalazim. On mi je rekao da napišem što znam o vojnim planovima korpusa JNA iz Banje Luke. To sam sažeo na tri gusto tipkane stranice koje su, uz ostale, došle i do predsjednika Tuđmana jer za neke od tih informacija u Hrvatskoj do tada nisu znali.
Običan vojnik
Nepuni mjesec dana od napuštanja JNA u činu potpukovnika postali ste prvi zapovjednik 126. brigade?
– Prijavio sam se kao dragovoljac, kao obični vojnik. Odbio sam što su mi prvi put ponudili jer se radilo o podcjenjivanju. Kako su za moje napuštanje JNA znali i u vrhu države, dogodilo se da je istovremeno s ukazom o formiranju 126. brigade predsjednik Tuđman potpisao i odluku o mojem postavljenju na dužnost njenog zapovjednika.
Do kada ste ostali na toj dužnosti?
– Ostao sam do ožujka 1992. godine. U to vrijeme brigada je bila kompletno ustrojena. Imala je tri pješačke bojne, artiljeriju koja je prerasla u divizion, stigao je i prvi tenk.
Kuda vas je dalje vodio ratni put?
– U Dubrovnik na dužnost zapovjednika obrane. Kada su čuli da odlazim u Sinju su se pobunili i zvali predsjednika Tuđmana da promijeni odluku. Zapovjednik obrane Dubrovnika Nojko Marinović bio je teško ranjen i morao je na liječenje u Zagreb. General Anton Tus je na zahtjev predsjednika Tuđmana predložio mene. Kako je Dubrovnik bio u potpunom okruženju ja sam do tamo došao ne znam ni sam kojim sve putovima i stranputicama.
Iz Dubrovnika se ponovno vraćate u Zagreb?
– Stigla mi je zapovijed da se se hitno javim na dužnost zapovjednika časničke škole. Na toj dužnosti proveo sam 72 sata. Nisam je, zapravo, ni prihvatio kada me je nazvao general Janko Bobetko i rekao da hitno dođem u ured predsjednika Tuđmana. Tu su me dočekala njih dvojica i kazali da odmah preuzimam dužnost zapovjednika Zbornog područja Gospić. Bilo je to u rujnu 1993. godine, poslije događaja u sklopu operacije “Medački džep”.
S dokumentom o postavljenju na novu dužnost sjeo sam u automobil i istoga dana bio u Gospiću. U Gospiću sam ostao sve do kraja 1994. godine.
Gabričević živi u Gardunu, ali zbog angažmana je mnogo vremena u Zagrebu
Ante Čizmić/Cropix
Put vas je opet odveo u Zagreb?
– Kratko sam obavljao dužnost zapovjednika HVU-a, a potom duže vrijeme kao zamjenik zapovjednika generala Lucića. Poslije toga postavljen sam za zapovjednika Zapovjedništva za obuku hrvatske kopnene vojske. Tu sam promaknut u čin brigadnog generala s kojim sam 2004. godine dočekao odlazak u mirovinu.
Povratak u Gardun
Nije baš da ste od tada mirovali?
– Jesam jedno kraće vrijeme. Zapravo ni tada nisam mirovao. Vratio sam se u Trilj, odnosno rodni Gardun. U nasljeđe sam dobio jednu veću parcelu, oko hektar površine. Na njoj sam odlučio izgraditi obiteljsku kuću za sebe i suprugu jer su naša djeca ostala živjeti u Zagrebu. Kuću sam izgradio novcem od prodaje stana u Zagrebu i danas u njoj živim sa suprugom. Ovdje svaki slobodni trenutak provodim radeći u vrtu i voćnjaku ili u druženju sa starim prijateljima.
Živite li u Gardunu ili u Zagrebu?
– Prebivalište mi je u Gardunu, a u Zagrebu živim koliko zahtijeva moj angažman na dužnostima predsjednika Hrvatske stranke umirovljenika i zastupnika u Hrvatskom saboru.
Zašto ste se politički aktivirali?
– Zato što nisam bio zadovoljan postojećim stanjem, a smatrao sam da mogu dati doprinos kako bi bilo bolje. Najprije sam u Trilju osnovao ogranak HSU-a s kojim smo izišli na izbore pa sam u dva mandata bio gradski vijećnik. Potom su me izabrali za predsjednika županijske organizacije naše stranke. Kao takav izabran sam za potpredsjednika središnjice HSU-a i za predsjednika stranačkog foruma branitelja.
Skinuli ste s trona dugogodišnjeg predsjednika Silvana Hrelju?
– Na forumima stranke otvoreno sam iskazivao nezadovoljstvo što HSU nije, po mojem mišljenju, dovoljno napravio za umirovljenike. Hrelja je bio jedini predstavnik umirovljenika u Hrvatskom saboru punih 18 godina.
Ja zastupam stav da je HSU interesna stranka jedne populacije i da, želi li postići rezultate za one koje predstavlja, mora podržavati vlast i biti dijelom vladajuće većine. Biti stalno na strani oporbe, kako je to uglavnom radio Hrelja, značilo je stalno zakidanje umirovljenika.
S takvim mojim stavovima prije pet godina odlučio sam se kandidirati za predsjednika. Kad sam se ja kandidirao, Hrelja je odustao. Između trojice kandidata izabrali su mene.
Na prošlogodišnjim izborima nastupili smo zajedno s HDZ-om. Ja sam izabran za saborskog zastupnika na prolaznom mjestu na zajedničkoj listi u 7. izbornoj jedinici. Osim toga, na lokalnim izborima jedino smo mi i HDZ osvojili više mandata nego prije četiri godine. Uz to, mi nismo nikada utrošili manje novca, a prvi put smo dobili načelnika općine, u Budinščini, dok je naš kandidat za gradonačelnika Đakova bio u drugom izbornom krugu.
Povećanje mirovina
Jeste li zadovoljni efektima koje umirovljenicima donosi što ste dio vladajuće većine?
– Bilo bi nepošteno reći da smo ostvarili sve što smo željeli i ispravili sva dosadašnja zakidanja umirovljenika, ali je činjenica da su napravljeni najveći pozitivni pomaci u posljednjih 29 godina.
Konkretno?
– Na temelju novog Zakona o mirovinskom osiguranju, koji je stupio na snagu 1. srpnja ove godine, za povećanje mirovina primjenjuje se formula 85:15 u korist povoljnijeg parametra, rasta plaća ili cijena. Za sve umirovljenike uveden je trajni dodatak koji će se isplatiti u prosincu.
Ukinuta je penalizacija zbog prijevremenog umirovljenja za sve umirovljenike iznad 70 godina života, izvanredno su za tri posto povećane najniže mirovine, svi umirovljenici u redovnoj i invalidskoj mirovini imaju pravo raditi na pola radnog vremena, a da im se ne dira u mirovinu. Ženama se pri odlasku u mirovinu za svako rođeno dijete priznaje dodatna godina staža osiguranja.
Osim toga, gradimo u svakoj županiji po jedan dom za umirovljenike, jedino nisu uključeni Zagreb i Vukovarsko-srijemska županija. U Splitsko-dalmatinskoj županiji takav dom se gradi u Vrgorcu. Svi nabrojeni projekti zaustavljaju se na cifri za umirovljenike od dvije milijarde eura.
Umirovljenici nisu baš oduševljeni trajnim dodatkom koji je startao s iznosom od šest eura po godini staža?
– Nismo ni mi zadovoljni, ali u ovogodišnjem proračunu nije se moglo više izdvojiti. Borit ćemo se da taj iznos ubuduće ima stalni trend rasta.
Veselko Gabričević: Za sve umirovljenike riješili smo besplatan prijevoz željeznicom. Radimo na tome da umirovljenici s kopna s plodom iz svoga vrta
Ante Čizmić/Cropix
Besplatno trajektom?
Na pozitivan odjek naišla je najava mogućeg ukidanja poreza na mirovine?
– Imali smo sastanak s premijerom Andrejem Plenkovićem, resornim ministrom Marinom Piletićem i ministrom financija Markom Primorcem. Dogovor je da se kroz Zakon o porezima ukine oporezivanje mirovina uz primjenu od početka 2027. godine. To se godinama tražilo, a sada se, evo, napokon uspjelo.
Apsurdno je da umirovljenici plaćaju porez po formuli nesamostalnog rada. Novim zakonom 476.000 umirovljenika godišnje će imati povećana primanja u prosjeku za 350 eura, odnosno tridesetak eura mjesečno. Ovo će biti udar na prihode jedinica lokalne samouprave, kojima je pripadao porez na mirovine, pa će im Vlada sigurno na neki način kompenzirati.
Još bih istaknuo da smo za sve umirovljenike riješili besplatan prijevoz željeznicom. Radimo na tome da umirovljenici s kopna imaju pravo besplatnog prijevoza na otoke. To bi puno značilo otočanima koji imaju prebivalište na kopnu, a na otoku imaju vinograde, maslinike ili nekretnine o kojima moraju skrbiti.
Sve što navodite je pohvalno, ali umirovljenici u RH treći su od dna unutar zemalja EU-a po udjelu mirovine u plaći?
– To je stvarno bolna istina, ali se ne može otkloniti preko noći. Povećanje udjela mirovina u plaći mora biti dugoročni cilj, moraju porasti plaće iz kojih se mirovine alimentiraju i mora se povećati dužina radnog vijeka umirovljenika. Ove godine iz državnog proračuna u fond MIO uplatit će se 9,1 milijarda, a dogodine će ta brojka sigurno dosegnuti 9,5 milijardi eura.
Jeste li zadovoljni dosadašnjom suradnjom s vladajućim HDZ-om?
– Svakako da sam zadovoljan, od resornog ministra Piletića do premijera Plenkovića. Osim toga prvi put HSU ima svoga državnog tajnika, a naši članovi su postavljeni u brojne savjete, upravna vijeća i Nadzorne odbore.
U razgovorima i pregovorima ja iznosim činjenice u koje sam se osobno uvjerio obilazeći teren. U posljednje tri godine osobnim vozilom prešao sam 180.000 kilometara obilazeći županijske, gradske i općinske organizacije stranke. U stranci imamo jednu zaposlenu osobu, a zatekao sam ih petero. Uz to, HSU nikome nije dužan i sve financijske obveze uredno ispunjava.
Nemoguća misija
Opet se s drugim umirovljeničkim udrugama niste uspjeli dogovoriti o ujedinjenju?
– To je nemoguća misija. Načelno su svi za. Kada treba donijeti konkretne odluke o gašenju njihovih stranaka, odnosno udruga i prelasku u HSU kao stožernu organizaciju sve pada u vodu. Svi oni bi, ali obvezno da ostanu i dalje na čelu svojih asocijacija, radi kojih su ih i osnovali.
Svi čelnici umirovljeničkih organizacija bili su članovi HSU-a, ali kada nisu ostvarili cilj da ostanu čelnici ili kada su izgubili dotadašnje pozicije formirali su vlastite organizacije i zasjeli na vodeće pozicije. S takvima dogovora nema – zaključio je Gabričević.
SJEĆANJE RATNOG REPORTERA
General mi je spasio život
Potpisnik ovih redaka zahvalan je generalu Gabričeviću što mu je, kao zapovjednik 126. brigade, početkom 1992. godine svojom odlukom doslovno spasio život.
Poslije međunarodnog priznanja RH, u pratnji Dušana Vire koji je vodio IPD, Stipe Doljanina, zapovjednika izviđača i vojnika vozača, išao sam u Dabar napraviti reportažu o suživotu srpske i hrvatske starčadi u tom selu. Okupio ih je Srbin Ićo Stojanac, čija su dva sina bila u HV-u. Ono što su imali kuhali su u istom loncu i jeli za istim stolom.
Obavio sam posao, Viro je provjerio protutenkovsko minsko polje u Dabarskom zaljevu i taman kada smo se spremali sjesti u automobil i krenuti natrag počela je snajperska, mitraljeska i minobacačka vatra s četničkih položaja u susjednom Laktacu. Poslije 20-ak minobacačkih granata ispaljenih na nas, ostavili smo vozilo i spašavali se pješice, dok smo se prebacivali preko suhozida oko nas je prašila paljba iz brovinga kao u kaubojskim filmovima, ali je napad najednom prekinut.
Istovremeno smo čuli detonacije u okruženju četničkih položaja u Laktacu. Što je bilo? Izviđač Anto Tokić sa Svilaje je dojavio Frani Šabiću Miji, zapovjedniku 2. bojne 126. brigade u Hrvacama, da je vidio kako su u Dabru sa srpske strane napadnuta tri vojnika i jedan civil.
Ne znajući o čemu se radi Šabić je informaciju proslijedio u zapovjedništvo brigade. Kada je dobio informaciju Veselko Gabričević, koji je to jutro odobrio odlazak u Dabar, odmah je zapovjedio minobacačkoj bitnici Kijevljana na Vrdovu da otvore vatru na srpske položaje u Laktacu.
Tako je potpisnik ovih redaka s pratiteljima nastavio izvlačenje bez vatre sa srpskih položaja, koju smo proživjeli prelazeći prvih oko 400 metara od Dabra prema Vučipolju u trajanju od preko 45 minuta.