U trećem dijelu analize problema našeg mirovinskog sustava g. Željko Šemper, član Predsjedništva HSU-a i bivši saborski zastupnik bavi se problematičnom formulom o usklađivanju mirovina. Saznajte kakav dogovor je HSU postigao još 2003. godine s Vladom Ive Sanadera koji se nažalost nikada nije realizirao i što bi usklađenje zapravo trebalo donijeti umirovljenicima:
Polugodišnje usklađivanje mirovina je prema Zakonu o mirovinskom osiguranju zakonska obveza države da se u skladu s rastom bruto plaća i potrošačkih cijena održi relativna vrijednost mirovine.
Normalno bi bilo da se u godinama rasta BDP-a i smanjenja deficita države, u vrijeme rasta bruto plaća i boljeg životnog standarda zaposlenika, taj efekt rasta „prelije“ i na rast mirovina.
Usklađivanje mirovina je zaštitni mehanizam u slučaju povećanja ukupnih potrošačkih cijena, odnosno rasta inflacije koja pomalo „gricka“ dio mirovine. Formula usklađivanja mirovina trebala bi osigurati poboljšanje životnog standarda umirovljenika u skladu s kretanjem svih parametara kojima se mjeri i poboljšava životni standard svih građana.
Do kraja 1998. godine mirovine su se usklađivale samo s rastom plaća, a nakon restriktivne mirovinske reforme od 1. siječnja 1999. uz rast plaća ubačen je parametar potrošačkih cijena. Ta korekcija direktno je utjecala u zadnjih 20 godina na sve veću razliku između prosječnih mirovina i prosječnih plaća, pa je taj udjel mirovina u plaći pao na ispod 37%.
Već godinama HSU i udruge umirovljenika ukazuju na pogubnu formulu i Vladi predlažu usklađivanje mirovina samo prema jednom, većem parametru, što bi barem zaustavilo dalji pad mirovina i sve veće razlike mirovina i plaća.
Još 2003. HSU je kao koalicijski partner imao sporazum između premijera Sanadera i Jordana, predsjednika HSU-a, o trećem vanrednom usklađivanju mirovina prema rastu BDP-a, koji nikada nije realiziran, jer je Sanader umjesto tri zastupnika HSU-a našao sedam „žetončića“ iz HSP-a.
Željko Šemper
